Kako je to biti ja...

sloboda je samo riječ koja biva iskorištena od strane robovlasnika..njezino pšravo značenje počiva duboko u svima onima koji slobodu nikad nisu ni imali..
maštat o njoj je kao skidati okove s ruku, al opet biti zarobljen u vlastitoj mašti..
think about that..

"ima li tu mjesta za mene, sasvim mala rupa je dovoljna da se ušuljam u tebe..."
aa, obožavam ovake pjesme..iako sam sucker za romantiku, al ovakve pjesme mi baš nekad dobro sjednu.. ja vam inače slušam rock, techno, soul..sve ovisi u kakvom sam stanju..psihičkom..he he..
al najviše dobri stari rock..
ovaj post bi posvetila svima onima koji u glazbi nalaze onaj djelić sebe koji su mislili da su izgubili..jer osobno mi glazba jako pomaže..
u biti neam pojma zašto je to tako???
šta je u glazbi tako posebno da se razcmizdrimo kad čujemo neku laganicu il zašto osjetimo onaj adrenalin i onu navalu osjećaja kad svira naša naj grupa?
valjda zato što smo ljudi... jer naime, znate što nas dijeli od životinja? po čemu smo mi različiti od njih? ne zato šta može pričati,il zato šta možemo radit neke stvari šta one ne mogu..
zato što volimo umjetnosti zato što uopće znamo što je umjetnost..
moja utopija je glazba..bavim se glazbom, živim sa glazbom i kroz tu istu glazbu i volim i mrzim...kroz tu istu glazbu dajem se..svakome tko je dovoljno pametan da to shvati..meni je najlakše sjest za komp i pisat..o svemu, al u stvarnom životu ja sam druga osoba..ja sam osoba koja će te razumijet koja će ti pomoć i koja će biti tu za tebe, al ti češ za mene biti tu samo ako ti ja dopustim..ako me razumiješ..
ne želim zvučat bahato..nisam takva..ali rijetki su ti koji me razumiju..koji ne postavljaju pitanje kad vide da ne znam odgovor ni sama..imam 2 takve osobe i mogu biti ponona na to, jer i njih sam jako teško našla i još teže pridobila, a i oni mene..
prijateljstvo..do prije 4 god mislila sam da imam hrpu prijatelja..joj u kojoj sam ja zabludi bila..svi tzv.prijatelji su tako naglo izgubili tu titulu a da čak nisam ni uspjela trepnut..
katkad se pitam da li je poželjno se vezat tako za nekoga i onda me nazovu to dvoje ljudi..i više nemam ni sumnji ni pitanja.. sve je jasno..
nadam se da i vi imate tako nekog, i ako nemate nemojte očajavat, svijet je jaaako velik i možda još vam samo malo fali da naiđete na te ljude... ;))

priča ide ovako..aleksamdar makedonski na poklon dobio prekrasno stakleno posuđe.poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao..pitali su ga zar mu nije bilo lijepo...a on im odgovori - baš zato.toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim, a s vremenom bi se jedna po jedna razbila i ja bi žalio više no sad-..
smisao je gorak: čovjek se treba odreć svega što bi mogao zavoljeti, jer su gubitak i razočaranje neizbježni. moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. moramo se odreć svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja..
meša selimović: derviš i smrt

ja sam ostala paf kad sam ovo pročitala..rekao je sve ono što je ležalo duboko u meni, ali zbog manjka vještine izražavanja, nisam to znala izreć..barem ne tako dobro kao on..htjela sam to podjelit s vama, jer najvj. ste svi osjetili na trenutke neku bol i žaljenje..e pa neka vam ovo bude utjeha..kako? tako da ne ponovite 2 puta jednu te istu pogrešku, barem ne sa istom osobom.. ha ha.. ;))

gledala sam malo blogove i dosta vas piše o ljubavi..pa ću onda si i ja dat malo oduška i posvetiti toj pojavi par redaka...
neću pisat o vrstama ljubavi i kako se voli mama, tata, najdraži ljubimac itd..pisat ću o onoj ljubavi koja je vječita inspiracija pjesnikovoj boli, njenoj mašti i mom snu..

NAPOMENA!! JA OVDJE IZNOSIM SVOJ STAV, SVOJE PROMIŠLJANJE!!

osobno, zaljubim se u osobu, u ono što je ona u stanju pružiti i pokazati.. ko zna možda se jednom zaljubim u ženu ( iako su vjerojatnosti male) , ali prvenstveno, zaljubljujem se u osobu..muško/žensko...ljubav je ljubav..joj ta izreka mi nekad ide na kurac iskreno..
što smo sve u stanju činiti u ime ljubavi i tražiti opravdanja za svoje pizdarije u njenoj egzistenciji..to samo pokazuje kakve smo životinje kad se u nama probudi onaj instinkt za strast i želja da uđemo cijeli u nekoga, bez imalo milosti..
ljubav je kao heroin..kad ti jednom uđe u vene postaneš ovisan o njoj, a kad se oladiš, bol ti počne razarat glavu i prsa..osjećaji te preplave, a ti još uvijek osjetiš taj dodir, taj poljubac onoga ko te ....
"ljubav je jedina stvar na svijetu za koju ne moramo tražiti objašnjenja". neam pojma ko je ovo rekao al sam zapamtila..
a zašto se onda tako silno opravdavamo kad nekoga volimo. jel to neki obrambeni mehanizam? jel to ono što nas tjera da uvijek tražimo bolje od onog što imamo? jeli to onda uopće ljubav??
pognute glave, moram prepustit ovu bitku nekome tko će znati nešto o ovome o čemu sam ja sad pokušala pričat..
moja ljubav je bila moja opsesija..moja ludost, nešto što je osuđeno na propast prije negoli je počelo..stoga neću to ni zvat ljubavlju..zvat ću to njegovim imenom kojeg se više ni ne sjećam..dobro lažem..sjećam se, ali trudim se zaboravit ga..
hm.."ti si ona tajna riječ što živi ispod moje kože, provučena kroz moje srce..." laufer
i samo da znaš..neću bježat od tebe, samo ću se sakrit tamo gdje ti nikad nečeš gledat..u tvoje srce..

uzela sam staru bilježnicu u kojoj sam pisala svoje snove..kako naivno..
listam te požutjele stranice i bacam smješak na lice..bila sam mlada i luda..maštala sam o svemu, sanjala sam nemoguće stvari koje su mi bile nadomak ruke, ali ih nisam vidjela, jer sam bila preokupirana nekim drugim stvarima koje su me uništavale.. tako je to kad misliš da imaš cijeli svijet, a kad odrasteš shvatiš da , ustvari, svijet ima tebe..ti si njegovo vlasništvo..
katkad smo nemilosrdni kad silno želimo uspjeti.. kad želimo ostvariti svoje bjesne ambicije..
jedan dan me moja majka pitala, koliko još snova treba propasti da bi se ostvario samo jedan koji slovi kao najvažniji?
koliko njih još treba pasti da bi se osjećali zadovoljno i ispunjeno, jer nadobudne ambicije dovode do prekomjerne želje za uspjehom.. i onda prelazimo onu granicu koja se nikad ne prelazi..
znate koji je moj trenutni san?
da ću se sutra probudit i da neću biti u vlastitoj koži..da mi je samo jedan dan bit netko ko je siguran da može pokositi cijeli svijet jednim pogledom.. vidite, ja nikad nisam imala hrabrosti biti vatra..uvijek sam bila voda, a opet..
toliko je tuđih snova izgorilo uparvo u mojim rukama..
katkad se pitam jeli sve ovo vrijedno svega onoga čemu se nadamo da ćemo dobit kao nagradu za svoje neke snove i trud?
vrijedno je..vidite čak i kod vječitog pesimista ka šta sam ja postoji nada..
kao što je e.dickinson rekla "nada je ono pernato biće"...
nalazi se svugdje, a opet nigdje..

to mi je jedna od najboljih izreka što sam čula u zadnje vrijeme, a moram priznat da se i često koristi ( barem u mojim krajevima)...
trenutno sjedim u sobi..razmišljam o svim onim ljudima koje sam jednom voljela i na pamet si mi došla onda ti... moja tzv.prijateljica.
o kome se radi? radi se o jednoj djevojci koju sam ja voljela... iako ću govorit o njoj u prošlosti, to ne znači da je mrtva, to samo znači da više ne postoji u mom svijetu ( nešto ću kasnije pisat o svom svijetu)... razlika je očigledna..ha ha
bila si tako lijepa, tako pametna i spizdila si sve zbog frajera koji ti je nudio i nebo i zemlju sam da te odvuće u krevet..a ti naivna i još uz to i mlada ( pogubna kombinacija ) , pristala si na njegovu igru.. iako cijenim što si mi se obratila prije nego si odlučila me ostavit na cjedilu zbog običnog idiota..
2mj kasnije čujem da si trudna,a bilo ti je tek 18g..mene je to šokiralo.. novo biće unutar tvog plahog tijela..zaboga nisi znala ni sama kavu skuhat, a sad češ dobit dijete..
odlučila sam progutat ponos i otišla sam do nje.. kad me vidjela skočila mi je u zagrljaj i tako me jako zagrlila, a oči..oči su joj bile pune tuge i pokoja suza.. pričale smo.. nažalost tako dobro smo se poznavale da su pitanja bila suvišna..
a ona, ona je samo digla pogled i rekla:
poslije je... nema kajanja, zar ne?
hm..treba imat i muda to reć...

Moje ime je Ivana, Tea, Ana… uopće to nije bitno. Kao što stari Latini bi rekli; imena su omražena. Ne možemo čak ni birati vlastito ime, a ipak po njemu će nas ljudi poznavati; pamtiti. Neće nas pamtiti po boji očiju, a možda imamo oči u kojima se čovjek može izgubiti, neće nas poznavati po našem smiješku, a možda imamo prekrasan osmijeh. Poznavat će nas po tih par slova našeg imena. Vi me možete zvati mala, srećo, glupačo, kujo itd. jer vrag zna da sam u određenim trenutcima u svom životu bila to sve; i nečija sreća, ljubav, ali i glupača itd. o čemu ću pisat u svom blogu??
Pisat ću o svemu kaj mi pada na pamet, o nečemu kaj se tiče mene, a opet mogu pisat o nečemu kaj nema veze sa mnom..


i tko sam ja uopće..

hm..svi se s vremena na vrijeme želimo eksponirat javnosti, pokazat joj da i mi postojimo i da mi imamo nešto za reći.. u tom pogledu nisam ni ja iznimka. imam toliko toga ze reć,a trebam samo malo dijelić publike koja bi to možda čak i razumjela. neću vam pričati kako sam oposjednuta seksom i kao mi se nisam j... neko određeno vrijeme.. brijem da to nikog ne zanima..
ja sam jedna djevojka koja studira, svira., pjeva i vodi bitku sa ostatkom svijeta. znači, nisam nikaj drugačija nego vi svi ostali..

moj moto je : čuvaj ono kaj imaš, iskoristi ono kaj ti se pruža..

to mota se držim ka pijan plota..
uživam u glazbi, u hrani, u ljudima, u svim onim bezličnim licima kaj me svakodnevno okružuju, ali svako lice ima svoju priču.. pa tako i ja..
ukratko rečeno, ja sam sretno dijete koje svoju sreću pronalazi u 1001 pojavi, a jedna od tih pojava su u upravo svi oni koji mi poklanjaju pažnju čitajući ono kaj ja pišem..

22.4.2002. dan za pamćenje

znate onaj osjećaj kad pomislite na nekog i samo vas odjedanput želudac počne boljet...radite nešto čudno sa rukama i onda samo pustite da vas sjećanja preplave..
22.4. 8h ujutro, telefon zvoni..
javim se, a s druge strane drhtavi glas, jecajući nešto zamuckuju i ja ne razumijem niti riječi.. samo sam čula..mrtav je..dario je sinoć poginuo.. srce u grlu, otvorena usta, zrk nije dopirao do mojih pluća..
nakon sat vremena došao je frend po mene.. vozili se cestom koja mi se činila tako nepoznatom, a njom prolazim svaki dan proteklih 18g.. znak stop, izblijedila ograda od kiselih kiša, nepokošena trava.. nisam znala gdje sam..
neću ulazit u detalje..to sad više nije važno..to je dio prošlosti koja se usudila i koja se, zapravo, svaki dan usuđuje poigravati sa mnom tako što mi baci slike pred oči..a ja ne mogu pobjeć od njih..
taj dan je padala kiša.. neki bi rekli i nebo je proplakalo za mojim prijateljem...ja..ja ne znam što da kažem..što da mislim, jer što više mislim to mi se više ččini da je sve moglo biti drugačije.. stoga ću pustit prošlost da spava..
posvečeno D.R.